Između Dufaya i Dešpalja

Šezdeset i šeste Glazbene večeri u Sv. Donatu završile su 6. kolovoza u Perivoju Zavoda za povijesne znanosti HAZU, koncertom Zadarskog komornog orkestra pod ravnanjem Pavla Zajceva. Nešto više od mjesec dana ranije festival je otvoren na Forumu, pred crkvom Sv. Donata, izvedbom Holstovih Planeta i glazbe iz Ratova zvijezda Johna Williamsa, uz Simfonijski orkestar i Ženski zbor HRT-a pod ravnanjem Tomislava Fačinija te sudjelovanje mladih zadarskih glumaca koji su interpretirali ulomke iz Maloga princa. Između tih dviju večeri glazba se selila u različite znamenite prostore – od Sv. Donata i Sv. Krševana do Sv. Nikole, Kneževe palače i utvrde Forte. Sv. Donat pritom ostaje simboličkim i povijesnim središtem festivala, dok se njegov program širi gradom i uspostavlja različite odnose s njegovom arhitekturom i ambijentima.

Dirigent Ivan Repušić i Zadarski komorni orkestar s Bruchom i Mahlerom podsjetili su na širu romantičarsku tradiciju i orkestralnu dimenziju festivala

Širi doseg i dublji identitet

Otvaranje na Forumu imalo je obilježja velike javne priredbe, što je i razumljivo: festival koji je šest desetljeća dio zadarskoga ljeta mora pronaći način da se obrati i onima koji ne dolaze redovito na komorne koncerte. Holstovi Planeti, Williamsova filmska glazba i De Saint-Exupéryjev Mali princ povezuju različite vrste glazbenog i scenskog iskustva, a otvoreni Forum omogućuje dinamičnost koju zatvorena dvorana ne bi imala. Takav interdisciplinaran početak ukazuje i na jednu od temeljnih potreba – doprijeti do što šireg kruga ljudi, dok se njegov dublji identitet otkriva koncertima koji su uslijedili. Od samog početka Glazbene večeri oblikovale su prepoznatljivu programsku poetiku oslonjenu na komorno muziciranje, posebnost prostora Sv. Donata i njegovanje zadarskoga glazbenog života. Utemeljene 1961. godine zalaganjem Pavla Dešpalja, izrasle su iz bliskog odnosa glazbe, arhitekture i grada, a tijekom desetljeća svoj su karakter gradile ponajprije oko dviju temeljnih okosnica: komorne glazbe, osobito povezane sa Zadarskim komornim orkestrom, te rane glazbe, s naglaskom na srednjovjekovni i renesansni repertoar te lokalnu i nacionalnu glazbenu baštinu.

Nastup harmonikašice Lare Fortunat otvorio je
prostor mladima na Glazbenim večerima

Upravo je rana glazba jedna od posebnosti zadarskog festivala. Od 1975. do 1990. ona je zauzimala znatan dio programa i bila jedna od njegovih prepoznatljivih odrednica. U to su vrijeme Glazbene večeri u Zadar dovodile izvođače i ansamble posvećene povijesnim repertoarima, ali su istodobno razvijale i vlastitu vezu s glazbenom baštinom grada. Nije teško razumjeti zašto je upravo Zadar postao poprištem takva programa: o njegovoj povijesnoj i kulturnoj važnosti ne svjedoči samo impozantna arhitektonska građa, nego i brojni crkveni i samostanski arhivi, rukopisi, liturgijske knjige i glazbeni zapisi. Pritom se valja prisjetiti i čuvenih Zadarskih madrigalista. Pojava domaćeg ansambla koji se ozbiljno bavio srednjovjekovnim i renesansnim repertoarom imala je značenje koje je nadilazilo same nastupe – povezivala je lokalnu arhivsku baštinu s tadašnjim europskim zanimanjem za povijesno osviještenu izvedbu.

Ovogodišnji Ciklus rane glazbe na tu se tradiciju nadovezao drukčijim izvođačkim praksama. Francuski ansambl Into the Winds projektom Le parfait danser predstavio je plesnu glazbu srednjega vijeka i renesanse, dok je nizozemska Cappella Pratensis izvela Dufayevu Missu Ecce ancilla Domini u obredno-scenskoj koncepciji Missa Aurea. Time je rana glazba ponovno dobila istaknuto mjesto u programu, ali ne kao rekonstrukcija nekadašnjega modela festivala, nego kao zasebno područje suvremene izvođačke i istraživačke prakse. Posebno je zanimljiva bila upravo Dufayeva misa. Cappella Pratensis nije ju predstavila kao izolirano vokalno djelo, nego ju je vratila širem obrednom kontekstu, izmjenjujući polifone dionice s gregorijanskim napjevima. Predromanička rotonda Sv. Donata pokazala se idealnim prostorom za Dufayevu misu, čija se sakralna dimenzija u takvom ambijentu prirodno nadovezuje na arhitekturu i njezine povijesne i akustične odlike. Prostor pritom nije samo kulisa izvedbi, nego izravni sudionik u njezinu zvučnom i cjelokupnom doživljaju.

Povijesti, kontinuitet i otvorenost

Sličan odnos glazbe i prostora festival je uspostavio i na drugim lokacijama. U Sv. Krševanu Hrvatski gitaristički duo Edina Karamazova i Melite Ivković povezao je Bacha i Haydna s Prokofjevom i Berislavom Šipušem, u sasvim drugačijem, komornom ozračju. Mali broj izvođača, blizina publike i karakter samoga prostora pokazali su da se festivalski program mijenja i s ambijentom u kojemu se izvodi. Otvorenost prema drugim oblicima glazbenoga iskustva pokazali su programi Coda, od nastupa Tamburaškoga orkestra HRT-a s projektom Duckling Soup do Mangroove i Maje Rivić. Takvi sadržaji udaljeniji su od tradicionalne slike Glazbenih večeri, ali govore o potrebi da se festival ne zatvori u vlastitu povijest, već da otvori vrata publici i umjetnicima koji prije nisu nužno bili dio njegova prirodnog kruga, a da se pritom ne izgubi ono zbog čega je festival nastao.

U tom pogledu zanimljiv je i koncert mlade harmonikašice Lare Fortunat u okviru programa UNESCO Musica i suradnje s Palmanovom. Njezin nastup otvorio je prostor mladom izvođaču, ali i podsjetio na jednu od važnijih zadaća festivala: stvarati publiku i umjetnike koji će biti njegovi daljnji nositelji. Takva širina ima smisla dok god ne potire ono po čemu su Glazbene večeri prepoznatljive. Komorni programi ostali su njihova važna mjera, među njima koncert Monike Leskovar i Martine Filjak, Zagrebačkih solista te trija Airi Suzuki, Kajane Pačko i Borisa Kusnezowa. Posebno mjesto zauzeo je Zadarski komorni orkestar pod ravnanjem Ivana Repušića, uz Romana Simovića i Mariju Kuhar Šoša, s Bruchom i Mahlerom, podsjetivši na širu romantičarsku tradiciju i orkestralnu dimenziju festivala, kao i na njegov kontinuitet od Dešpaljeve inicijative do danas.

Svečano zatvaranje vratilo je festival njegovim počecima. U Perivoju HAZU Zadarski komorni orkestar pod ravnanjem Pavla Zaj­ceva izveo je Koncert za alt-saksofon i gudače Pavla Dešpalja sa solističkim nastupom Gordana Tudora, a potom Dvořákovu Serenadu za gudače. Završni dio programa pripao je tradicijskim arbanaškim napjevima, u godini kada se obilježava tristo godina od dolaska Arbanasa u Zadar; tenor Filip Filipović izveo ih je uz orkestar, u novim aranžmanima Tomislava Fačinija. Program je tako istodobno prizvao povijest festivala, kontinuitet njegova orkestra i važan segment zadarske kulturne baštine.

Uvjeti i budućnost

Nameće se jasan zaključak kako program Glazbenih večeri posljednjih godina sve manje živi isključivo od koncertne pozornice. Radionice Tvornice snova, ove godine posvećene tamburi, rogu i glasu, kao i izložba fotografija Marka Lorenza Blaslova, šire festivalski prostor prema edukaciji i drugim oblicima umjetničkoga iskustva. Ti segmenti nisu brojčano ni produkcijski usporedivi s velikim koncertima, ali otvaraju važno pitanje budućnosti festivala: kome se obraća i na koji način stvara odnos s mlađim generacijama i formiranjem buduće publike. U tom je pogledu važno da programska otvorenost ne preraste u gubitak kriterija. Festival koji ima povijest dugu više od šest desetljeća ne mora se slijepo ponavljati, ali mora znati što ga čini prepoznatljivim. Ovogodišnji program to je nastojao održati kroz nekoliko čvrstih uporišta: ranu i komornu glazbu, Zadarski komorni orkestar, vezu s gradskim prostorima te uključivanje mlađih izvođača i novih programskih formata. Uz programski razvoj ostaje, međutim, otvoreno i pitanje uvjeta u kojima se taj razvoj može odvijati. Ono seže do same Dešpaljeve početne zamisli: uz kvalitetan program valja graditi vlastiti, trajan glazbeni život, za što su uz umjetnike i publiku potrebni i odgovarajući prostori.

Na koncu, rana glazba može biti suvremena upravo onda kada se izvodi s današnjim znanjem; povijesni prostor može biti živ upravo onda kada u njega ulazi nova glazba; festivalska tradicija može opstati samo ukoliko postoji prostor za nove izvođače i nove slušatelje. Glazbene večeri za to imaju dovoljno dugu povijest, ali i dovoljno razloga da je nastave preispitivati.